Odlazak

Rekla sam da nikad nisam voljela ovako..a jesam..
Rekla sam da više plakati neču..a hoču..
Rekla sam da više moje osiječaje neču prenositi na papir...a to upravo činim..
Sto puta sam rekla pa porekla..
Večeras sam posebno tužna,
odlazi čovijek kojeg znam čitav svoj život,
čovijek uz kojeg sam odrasla,
koji me branio i kad sam bila u krivu,
čovijek koji je meni i mojoj obitelji bio i više nego prijatelj-bio je (i još je) član naše familije.
Opaka,prokleta bolest.
U samo tri godine odnjela je osmijeh sa njegova lica i od njega uradila siluetu čovijeka i uništila ga.
A borio se..
Ovo su njegovi zadnji sati,liječnici su nam javili da je to -to..KRAJ!!
Kraj jednog života...i početak jednog novoga života-NADAM SE!
Došao je na kraj puta.Puta koji spaja nebo i zemlju,čovijeka i Boga,pakao,raj,univerzum..
Posebno sam tužna jer se na ovaj način opraštam sa njime,jer mi je 1000 km. daleko a je neču moč poč pokloniti mu se za kraj..
Al učinila sam nešto,ono posljednje što sam mogla..
zvala sam divnoga bolničkog kapelana da ode k njemu,da se pomoli nad njim i da mu prenese moju poruku"da ga volim i mislim na njega"..
Iako ne može govorit,na pitanje zna li tko sam ja
kimnuo je potvrdno...
Srce mi je tužno..skoro što ne pukne..
Al' negdje u dubini napuknuta srca znam da ovo nije kraj da je ovo samo "Doviđenja".
Znam da če naći mir.
Znam da ga "tamo negdje"neče više boliti,da ga prokleta životinja neče više žderati i mučiti njegovo več jako izmoreno tijelo i dušu..
Znam da če mo se opet sresti..
A do tada...
Jozo,dobri moj prijatelju želim ti miran odlazak,
Nek se sve sviječe svijeta za tebe upale,
Anđeli nek te ponesu,
A dragi Bog prigrli sebi..
Meni ostaje samo utjeha da se vidimo..
Ne boj se..uz tebe sam..u mislima i dušom do kraja...
Prijatelju,brate moj!
Volim te!!